Blago ili otpad
Ormanj trail running projekat osim same organizacije trke među ciljevima ima promociju lokalne kulturno-istorijske baštine i predstavljanja drugih sportskih sadržaja planine pa se osim ugođaja trčanja trail stazama, kroz događaj nude i priče o lokalnoj kulturi, istoriji i ostalim sportskim sadržajima planine Ormanj. Tako da svi koji prate događaj ili dođu na trku mogu pronaći za sebe neku dodatnu vrijednost, biti inspirisani pričom o mitskom biću Trojan, ili čankarima, ili se zainteresovati za sportsko penjanje o kome će tek biti riječi u narednim postovima.
Staza trke Ormanj trail running vodi pokraj nalazišta prahistorijske radionice zemljanog posuđa na brdu Šišan. Priča o Šišanu i prahistorijskom nalazištu probudila je pažnju u lokalnoj zajednici i svjesni da bi to moglo uzrokovati negativne posljedice a s obzirom na brojne slučajeve nestručnog istraživanja i otuđivanja artefakata od strane “tragača za blagom”, već ranije smo kontaktirali Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo kako bi se informisali o mogućnostima njegove zaštite.
Kroz proceduru zaštite na lokalitetu bi trebali da se izvrše opsežniji arheološki radovi i istraživanja čime bi se lokalitet adekvatno zaštitio, popularizirao i predstavio javnosti. Zavod na žalost ne raspolaže finansijskim sredstvima kojima bi se pokrenule ove aktivnosti. Međutim, u problemu se uvijek nalazi neka šansa, a ovdje se može vidjeti šansa za razvoj turističkog potencijala pa bi eventualni angažman općine u ovom smjeru mogao doprinijeti zaštiti naše kulturno istorijske baštine i osnaživanju lokalnih potencijala za turizam.
Zanemarivanje struke i uništavanje baštine najbolje ilustruje primjer piramida u Visokom. Preporučujem za čitanje članak “Kako smo pristali na priču o tzv. piramidama u Visokom: 15 godina ponižavanja nauke” autor S. Hambo objavljenom na Klix.ba, 06.01.2021.
U slučaju raskopavanja arheološkog lokaliteta Šišan opisanog u prethodnoj blog priči “Kradljivci prošlosti” jedan samostalni istraživač je na lokalitetu iskopao sebi nekoliko ljepših komada ulomaka keramike da ukrasi svoje dvorište (po sopstvenom priznanju), a ostale ulomke je ostavio napolju izložene da se vide, tj. namjerno je priredio neku vrstu izložbe i ostavio hrpe na nekoliko mjesta da ih ljudi vide. Kao i u slučaju Semira Osmanagića mnogi tu ne vide ništa loše, ulomci sami za sebe izgledaju kao otpad koji ne vrijedi ništa i dobro je da ih ljudi vide. Da, da, da, ali u ovom slučaju će ih vidjeti kao otpad, kojeg će raznijeti voda, ljudi i životinje. Oni komadi u bašti će nakon nekog vremena ostati zaboravljeni ili bačeni i izgubljeni zauvijek. Moguća priča o majstorima, materijalu, tehnikama izrade, upotrebi, šarama, značenjima, inspiraciji i ko zna još o čemu, ovom “izložbom” je uništena.
Pretpostavljam da će neko sa lokala reći da je tu i ranije kopano – jeste nažalost, i to ne znači da lokalitet trebamo da zatremo do kraja dok mu ne vidimo dno.
Nadam se da ćemo ovaj primjer iskoristiti za nauk da pazimo i čuvamo naše blago od uništenja i da ćemo biti savjesniji prema našem naslijeđu koje nije samo naše već pripada i onima koji dolaze poslije nas.
Miroslav Mandić
