Trkači, supovi i medvjedi: Priča sa Jadovnika
Kada planinari i trkači zakorače u planinu, često ne razmišljaju o tome ko još dijeli tu tišinu i staze sa njima. Iza svakog stabla i iznad svakog grebena, živi svijet planine diše, skriva se i opominje. Upravo iz te potrebe da se čuje i glas divljine, pokrenuli smo kampanju „Zaštita i praćenje divljih životinja“ u okviru Ormanj Trail trke. Kao zanimljiv primjer iz regiona, kontaktirali smo Vjekoslava S. Joksimovića trkača i aktivistu iz Udruženja građana Jadovnik. Ono što smo od njega saznali – istinska je inspiracija za sve entuzijaste koji osluškuju poziv prirode na suživot i saradnju.
Kako je sve počelo?
Udruženje građana Jadovnik formirali su mještani u selu Milošev Do, opština Prijepolje, sa osnovnim ciljem da se sačuva i razvije mileševska kolonija beloglavog supa – druga po veličini u Srbiji. Kada su počeli, brojala je 42 para. Danas ih ima 65, a kolonija se proširila na planinu Jadovnik i dalje.
„Od davnina naši stari su živeli sa supovima i krupnim zvijerima. Suživot je sa zvijerima bio težak a sa supovima drugačiji pošto su čistači prirode. Dešavalo se u prošlosti da slete blizu kuća u selu a to je bio znak gladi ili ako je neko imao klanje za zimnicu. Otpad od klanja su jeli a ako slete bez razloga, bio je znak gladi pa su ljudi klali ovcu i bacali na pogodno mjesto da slete i smanje glad. Nama iz UG je stalo da unapredimo ovu vrstu pa smo formirali hranilište uz sva potrebna odobrenja od države jer se radi o osjetljivom otpadu koji može izazvati posledice po zdravlje. Pošto su tu dolazile i krupne zvijeri a medvjedi jedu i biljnu hranu, formirano je hranilište za mrkog medvjeda. Kroz taj rad obeležili smo 4 primerka medvjeda uz čiju pomoć se prati sa naučne strane život ove vrste. Na hranilište dolaze i vukovi, šakali, lisice, suri orlovi…”
Od sela do nauke: Tehnologija u službi divljine
UG Jadovnik danas koristi GPS i GSM opremu, audio i video nadzor, te foto-zamke koje postavljaju na migracionim putevima, gnijezdima i pomoćnim hranilištima.
“Rad nije svakodnevni jer hrana se vozi jednom u 7 dana osim ako ima uginuća životinja i kada sprovodimo projekte. Trenutno radimo pojilište u okviru hranilišta sa savremenim video nadzorom gdje će biti jedno korito drveno za ptice na otvorenom i jedno u šumi za krupne zvijeri. Imamo i stacionarni video nadzor na glavnom hranilištu, povezan na internet. Pratimo 24 sata šta se dešava,” kaže Vjekoslav.
Snimljeni materijal pažljivo čuvaju. Najzanimljivije trenutke objavljuju na društvenim mrežama, ali i ustupaju materijal Zavodu za zaštitu prirode Srbije, Biološkom fakultetu, Srbija šume, TV produkcijama i istraživačima npr. za master i doktorske radove. Tako je zaštita postala nauka, a nauka javna stvar.
Saradnja: Od lovaca do međunarodnih partnera
Saradnja s lovačkim društvima, koja je u početku bila rezervisana, s vremenom se pretvorila u partnerstvo: „Sada imamo dobru saradnju sa firmom Balkan Eko Tim, koja upravlja lovnim vrstama. Ljudi znaju šta rade,“ pojašnjava Vjekoslav.
Učestvuju i u međunarodnim projektima, iako skromno: izgradili su prihvatilište za zaštićene ptice uz pomoć UNDP-a, postavili osmatračnice i nabavili opremu. Ipak, kao i mnogi u regionu, suočeni su sa ograničenom institucionalnom podrškom: „Država pomaže koliko može, ali često izostaje stručna i administrativna podrška.“
Maraton kao most između čovjeka i prirode
Vjekoslav nije samo čuvar prirode – on je i ultramaratonac. Tako je nastala ideja da se sport i ekologija spoje kroz Jadovnik ultramaraton, trku koja je do sada održana šest puta, na distancama od 11 do 111 km. „Na 111 km trkači prođu kroz kanjone, planine, šume, sela… susretnu se sa prirodom u njenom punom sjaju i surovosti.“
I pored skromnog budžeta, bilježili su i do 250 učesnika, a zaštita prirode bila je ključna poruka svih događaja: „Nikad nismo imali problem sa ponašanjem učesnika. Ljudi to prepoznaju. Govorimo o prirodi i na tehničkim sastancima i kroz promociju trke.“
Poruka Ormanju – i svima nama
Vjekoslav uz punu podršku Ormanj trailu ne skriva realnost: „To je trnovit put. Imaćete više loših nego dobrih dana, dok vas ljudi ne prepoznaju kao one koji rade pravu stvar. Bitno je ‘ne ići đonom’, jer često zavisite od države, pa čak i kad nije u pravu.“
Ali poruka je jasna – vrijedi. “Najveća vrijednost je u tome što brojimo sve više supova, medvjeda i zaštićenih vrsta. Smetnja smo krivolovu. Imamo rezultate koje možemo pokazati svakome ko dođe.”
A možda je to i suština cijele priče: prirodu ne treba samo sačuvati – treba je živjeti, trčati kroz nju, slušati je, i ponekad – samo pustiti kamere da zabilježe ono što ni oči ne vide.
